Zanimljivo je kako se vrijednost stvari mijenja u društvu.

Naprimjer, roditelji naših roditelja su svaki dinar okrećali i računali u šta će potrošiti. Sve što su mogli sami su pravili ili sadili (povrće, voće). Na svaku stvar koju su kupili, polagali su vrijednost I ta stvar je bila čuvana. Nije bilo “viška” – višak je bio luksuz ili još gore – rasipanje.

Onda je druga generacija kročila na scenu, naši voljeni roditelji, koji su se malo kao pokvarili, zivili “lakšim” životom ali ipak znali šta je rasipanje a šta luksuz. Uglavnom su bili (i ostali) dosta pametniji i ekonimičniji od nas “mladjih” generacija, barem što se tiče interpretacije “potrebnog – nepotrebnog”.
Mnogo više su zaradjivali nego naši djedovi. Mogli su priuštiti sebi više stvari, konzumirati intenzivnije, što su i radili ali ipak je način kupovine bio drugačiji od našeg.
Stvari koje su kupovali su bile kvalitetnije a i čuvale su se. Sjećate li se npr. kristalnih čaša, koje je skoro svaka kuća imala? A koliko nas danas ima kristalne čase? Kupovale su se funckionalne, lijepe a i vrijedne stvari koje generacijama drze. Mame su kupovale nakite poput bisera, koralja ili zlata koji je i dan danas vrijedan. Rijetko je neka imala bižuteriju. Tašne su kupovali koje i nakon 20 godina (ako su prezivjele rat) lijepo izgledaju itd.

A naša generacija?

Mi smo totalna katastrofa! Ako se ne promijenimo nećemo nikad nista imati. Ne zato što ne zaradjujemo dovoljno, nego zato što i kad zaradjujemo, pogotovo kad malo zaradjujemo, previše trošimo u gluposti.

Sjetim se uvijek prijatelja koji tvrdi da ”

ako ne poštujes jedan dinar, nećeš poštovati ni milion“!

Mi mladi smo toliko zamamljeni tim nekim “bogataškim- holivudskim” životom, da smo zaboravili jednu stvar- a to je da trebamo gledati svaku kupljenu stvar kao jednu investiciju našeg životnog vremena što smo uložili kad smo radili za taj novac.

Treba živjeti svoj život što bolje možes. Zašto da ne? Ali treba ga pametno živjeti i onako kako ga mi hoćemo a ne kako drugi smatra da ga trebamo živjeti. Samim tim što smo uvijek namamljeni da kupujemo nepotrebne stvari, ne poštujemo sami sebe. Kako? Jer pokazujemo da nas svako može preći sa jeftinom reklamom.
Zar sa kupovinom beznačajinih, kratkoročnih i nekvalitetnih “sitnica”, možemo živjeti luksuzno? Rukovanje parama je u jednu ruku ogledalo kako sebe gledamo i koju vrijednost polazemo na sebe.

Jedan marketing manager je jednom rekao (otprilike, ne mogu tačno da prevedem):

Svake sekunde se rodi jedno dijete na kugli zemaljskoj. Svake treće sekunde se rodi jedno, koje će ono dvoje da vara i da živi na njihov račun.

Koliko dugo moramo raditi da bi kupili npr. jednu tašnu koja nam možda nije potrebna ali je “jeftina“ ili još gore, „na sniženju“. Kad bi nas neko pitao, da li smo spremni 5h svog života dati za ovu tašnu, da li bi pristali na to? Je li nam tašna vrijedna toga? Koliko će nam dugo biti vrijedna?

Možda nam se više svidja jedna skuplja tašna ali nemamo novca za nju? Možda nemamo novca jer uvijek kupujemo te “jeftinije” tašne. I na kraju te “jeftine” tašne, ispadnu skuplje od te jedne koja bi nam se stvarno svidjela i koju bi godinama koristili.

Ako vam dosadi tašna/ majica/ nakit ili bilo sta da kupiš…da li tu stvar možes preprodati? Koliko je pala vrijednost te stvari? Ako volimo nakit, da li je kupovanje bižuterije, iako je “samo” 10 KM, kada nemaš para, čista glupost ili taj ćeif služi nečemu? Jeftin ćeif? Barem ćeif bi trebao da bude luksuz (namjerno ne pišem skup). Sta nam to ponašanje o nama govor kada kupimo takve neke, realno gledajući, bezvrijedne stvarčice?

Ako je vrijeme = novac, a jeste, jer radimo i ulažemo svoje životno vrijeme da bi zaradili novac. Onda trošimo taj novac i to naše životno vrijeme na gluposti i na sitnice. Nepovratno.

Treba možda postaviti sebi par pitanja slijedeći put kad budemo nešto htjeli kupiti…

1. Koji su prioriteti u životu? Najbolje je napisati listu stvari koje vam trebaju / koje bi htjeli imati. Napišite ih sa cijenama da dobijete osjećaj šta i koliko vam fali ?
2. Pogledajte listu i razmislite šta vam stvarno treba -tome dajte najveći prioritet! Pogledajte dalje koje stvari na listi su samo “trendovi” i mazanje očiju? Razmislite, dodajte ili izbacite sa liste. Izbjegavajte “spontane” kupovine.
3. Imate li neku želju za nećim što nikad sebi niste ostvarili zato što nikad nemate novca? Možda ga upravo nemate zbog kupovine “jeftinih” stvarčica?
4. Na čemu najviše trošite a da niste toga svjesni? Jesu li to kafe, novine, šminka, čokoladice, frizura, cigare, telefon? Zapišite i pratite! Od malih troškova se velike sume mogu ustediti!
5. Ako dosadi jedna stvar, postoji li mogućnost da je preprodate ili će završiti negdje u garderobi i samo smetati? Koja je second- hand vrijednost?
6. Da li je ta kupljena stvar vrijedna mog uloženog životnog vremena?

Kako vi gledate vrijednost stvari? Zanimljivo bi bilo ćuti vaša razmišljanja i nacin štednje.

U ovom videu možete vidjeti José Mujica, predsjednika Uruguaja, koji se odrekao svih povlastica koje predsjednik ima i koji daje svoj pogled na naš način života. Vrlo poučan video.