Pola miliona!

Zadnji post mi bijaše u oktobru. Od tad se, ekonomski gledano, puno promijenilo. Redovno sam kupovala dionice i fondove. Imala sam sreće što su pale i tako do prije 3 sedmice probih moj magični prvi cilj.
Portfolio mi trenutno vrijedi preko pola milijona švedskih kruna! Još pola i milioner sam u krunama!

Nisam to ni pomislila da ću uspijeti. Pogotovo ne tako brzo roku. To sam planirala da tek krajem ove godine dostignem.
Cilj mi je da dostignem isto 15 000 kruna dividende ove godine. Što će biti teško, ali eto možda uspije.

Kako sam uspijela doći do pola miliona?

Pufer:
Imala sam uvijek pufer što znači nikad nisam ulagala novac koji nisam spremna izgubiti. Samim tim nikad nisam prodavala dionice kad je bila neka kriza. A prošla sam IT krizu, krizu imobilija, finanskrizu pa eto čak i coronakrizu.

Kamata na kamata efekat:
Počela sam ulagati u dionice kad mi je još 15 godina bilo. Znači rekla bih davnoo. Samim tim, vrijeme svoje radi i kamata na kamatu efekat može da se pokaže. 2013 sam sve prodala ali eto opet 2014 sam opet počela ulagati u berzu. Sad štedim za slijedećih 25 godina.

Stabilne firme:
Kupujem “dosadne” stabilne firme po želji dugoročnim dividendama . Samim tim sam nažalost profulala Teslu ali tako je kako je. Iako vidim i pročitam ne kupujem nešto samo zato što je taj neko javio kako je dionica X slijedeća “raketa” na berzi.

Regularnost:
Redovno kupujem dionice i fondove.

Kapital:
Nakon što smo riješili da imamo dovoljno velik pufer za našu familiju, a i nemamo kredite visokim kamatama, imam mogućnost da veću sumu ulažem u berzi. Ovdje predlažem pogotovo ko ima visoke kamate na kreditima da se što prije riješi toga. Ako je kredit 5% a ne otplaćivate ga, nakon 5 godina ste samo u kamatama poklonili banci 25 % vašeg kredita, a da ni centa niste otplatili. A da ne pričam o SMS-kreditima ili kreditnim karticama gdje lako pređe 15%.

Znači ako ste mislili da imam neki trik za brzu paru nažalost vas moram razočarati.
A sad dalje do miliona 😀

P2P-krediti

People to people , ili peer-to-peer loans (krediti). Šta su P2P-krediti uopšte?
To su krediti koji “obični” ljudi iznajmljuju drugim ljudima. Radi se o privatnim kreditima, kreditima za biznise, za auta itd sa razlikom što u većini slučajeva imaju veće kamate.
U zadnjih par godina je sve više ovih vrsta kredita i ja sam do sad isprobala dva ; Lendify i Mintos.
Prvi koji sam probala je Lendify.

Lendify je švedska firma koja izdaje švedskoj populaciji kredite. Stranica im je pravo dobra i pregledna. Međutim kamate koje dobiješ za izdavanje svog novca su prilično niske…oko 2-2.3%. Ipak se mora imati na umu da je rizik da ti propadnu pare tako da je onda 2-2.3% jednostavno premalo.
Drugi problem je što u Lendify nema toliko kredita u koje možeš ulagati tako da često novac stoji na kontu bez ikakve kamate.
Treći problem je da ti treba švedski bankovski račun da bi mogla uplatiti novac na Lendify.
Tu mi je Mintos bolji!

Preko Mintos imaš mnogo više država u koje možeš investirati (ili iznajmiti) svoj novac. Postoji isto mogućnost da mijenjaš valutu direktno na njihovoj stranici. Naravno uz naplatu.
Najmanja svota za ulaganje je 10 Eura, 100 kr ili 25 GEL ili tako okružene sume zavisi od valute. Iznajmljeni novac uložen u kredit- znači kamatu i glavnicu onda mjesečno vraćaju. Taj vraćeni novac možete odmah reinvestirati u nove kredite i tako dugoročno gledano napraviti vrstu svoje banke.

Ja sam probala ove dvije firme (Lendify i Mintos) ali evo liste od još par firmi koje nisam probala ali koja možda vama paše:

peerberry
bondora
fastinveste
viainvest
auxmoney
brocc (za švedsku)
sparlan (za švedsku)
savelan (za švedsku)

Sve u svemu mislim da će uvijek postojati ljudi kojima obične banke neće dati kredit a mogu nešto napraviti od toga. Naravno kad vidiš koliko su neke kamate visoke, zapitaš se da li ima logike uzeti takav kredit. Ali to je opet druga priča. Ovdje hoću samo da pokažem alternativne načine da zaradite novac.

Isto tako svako sam sebi mora odlučiti da li je spreman rizikovati svoj novac u ovakve stvari. Ja sam uložila malu svotu novca koju mogu izgubiti ako sve naopako krene . Ne preporučujem nekome da ulaže novac ako nema osnovni ekonomski pufer. Kako to dostići možete pročitati u starom postu .

Kako milioneri upravljaju svojim novcem!

“Lako je njima… Oni imaju šta raspodijeliti” je česta isprika. Jedna od najčešćih isprika za nas “nemilionere” je za štednju se nema “dovoljno” ili “za koga ću štedjeti”. A u toj situaciji je posebno bitno da se ima maksimalna kontrola nad novcem, a i da u svojoj glavi shvatite za koga i za što štedite. Kontrola nad novcem daje osjećaj slobode i kako raste vaš pufer tako raste i vaš osjećaj slobode.
Pogotovo kao žena ne trebate nikada doći u situaciju da ostanete u jednoj nezdravoj vezi zbog manjka novca! To svaki roditelj treba da nauči svoje dijete.

Opuštajući je osjećaj kad niste ovisni o konzumu, a da ne pričam o tome da ste u svakom momentu u stanju sebe izdržavati neko vrijeme dok ne stanete na noge.

Ali kako rasporediti novac…(i ono malo što imamo)?

Jedan model koji mnogo bogataša koristi, a koji je i te kako koristan i za nas je da svoju platu raspodijelite direktno na pet- šest raznih računa, od kojih svaki ima jedan cilj. Na slici vidite šest računa : račun finansijske slobode, dugoročna štednja za potrošnju, edukacija, potrebe, igra i milosrđe. To su najbitniji računi koji u momentu kad primite novac taj novac trebate na te račune raspodijeliti.
Neki će se buniti za toliko računa smatraće da ne mogu upratiti to sve…na to mogu samo reći da svaka banka ima funkciju gdje automatizirate prebacivanje novca upravo zato da ne morate svaki mjesec sve manuelno raditi. Ako ne znate kako uraditi, informišite se kod svoje banke.

Koji su to računi?

Račun finansijske slobode– 10 % svog novca trebate usmjeriti na to da vam stvara finansijsku slobodu. Bilo to otići iz loše veze, promijeniti posao ili pokrenuti privatni biznis. Sve zavisi od vas šta je za vas finansijska sloboda.

Dugoročna štednja za potrošnju– uvijek ste htjeli na putovanje, ali nikad niste imali za to novca ili hoćete sebi neki luksuz da priuštite od putovanja, pozorište, kino, nešto sebi kupiti itd. Na ovom računu štedite sebi novac za nešto što bi voljeli kupiti ili potrošiti, ali što je ipak malo skuplje i ne možete od jedne plate da platite.
10 % svog novca usmjerite na ovaj račun.

Edukacija– Stare izreke poput “znanje je moć” već pokazuju koliko je bitno znanje. Ovaj račun omogućava tebi da odeš na taj kurs, koji si htjela pohađati, ali nisi imala novca za to bilo to kurs za manikir ili kurs biologije. Bitno je da se usavršavaš u svojoj struci jer ti to daje šansu da sebi povećaš platu. Nebitno ako radiš na kasi ili ako si šef neke firme. U svemu se može usavršavati.
10 % svog novca usmjerite na ovaj račun.

Potrebe– Ovo je račun za svakodnevne potrebe ili za tekuće račune poput kirije, auta, telefona, Interneta itd. (režijske troškove).
55 % svog novca usmjerite na ovaj račun.

Igra– Ili može se reći i ćeif. To je novac koji odvojiš za svoj ćeif i to je novac koji bi “trebala” da potrošiš svaki mjesec. Iako ti je samo marka na računu treba da skontaš šta ti možeš napraviti od te marke da bi se onako istinski nasmijala. Ovo je u stvari najbitniji račun, jer nam daje motivaciju i pozitivnu energiju.
Ima slučaj gdje je djevojka nakon ove raspodjele svog novca imala samo dva feninga za ćeif i razmišljala je danima šta će uraditi s tim. Kupila je sebi žvaku i puhala je balončiće kao malo dijete. Ovdje samo mašta koči.
10 % svog novca usmjerite na ovaj račun.

Milosrđe– koliko je god teško ima ih kojima je gore. Parola je dobro se dobrim vraća. Nađite neku organizaciju koja vam se sviđa i poklonite dio svoje plate u to. Ima SOS dječija sela, WWF, Greenpeace, Sadaka itd.
5 % svog novca usmjerite na ovaj račun.

Nakon svih ovih računa ja bih ipak dodala jedan koji se često zaboravi a to je račun gdje se štedi za
Renoviranje kuće ili stana– Kad prođu godine uvijek ima nešto što treba popraviti ili zamijeniti i kad imate račun na koji ste godinama štedjeli puno vas manje boli, nego kad nemate nikakve ušteđevine a morate puno platiti za recimo novu peć, krov, fasadu ili “samo” nove fotelje. Veliki neplanirani računi mogu čitav život da zdrmaju, a ako već možemo da to izbjegnemo zašto da ne.

Kad se uhodamo i naučimo kontrolisati ovu vrstu štednje onda možemo gledati i druge vrste štednji ali o tome ću u drugom postu…Sretno nam:)

Štednja za penziju ili za bližu budućnost?

Često vodim diskusiju oko kupovanja stanova/ kuća, otplate kuća/ stanova, ušteđevine, penzione štednje itd…
Ima onih koji smatraju da treba odmah štedjeti za penziju, drugi opet smatraju da treba prvo sebe “srediti/skućiti” pa tek onda razmišljati o takvoj, dalekoj budućnosti. Neki su čak opsjednuti s tim da vrate kredite do penzije, iako to znači da nemaju prebijene pare na štednoj knjižici.
Ja sam za nešto između.

Smatram da kad nemaš visoka primanja da je onda još bitnije da nađeš način kako da odvojiš koji dinar za štednu knjižicu.

Ako imaš mogućnost da svaki mjesec štediš jednu svotu para, bilo to samo 1 KM, onda mi je logičnije štedjeti za stvari koje su potrebne ranije u životu, a ne za penziju. Vjerujem da je bitnije da prvo stvoriš sebi ekonomski pufer, koji možeš da koristiš ako ti treba u trenucima kad ti je “život” u stvari najskuplji. Obično je to kad stvoriš familiju, pa otpada jedna plata, a koštanja se povise bez obzira bila to potreba za većim stambenim prostorom, hranom, autom, veš mašinom ili nečim drugim.

Kad dostigneš svoj zamišljeni pufer, smatram da je bitnije otplaćivati razne kredite koje imaš. Često su to stanovi ili auta koja gutaju novac. Kod nekih su to krediti za školovanje djece. Kad otplatiš kredit ili barem otplatiš toliko da nisi ovisan o kamatama u slučaju da se podignu, tek onda postaneš slobodniji i imaš manje troškove.

Međutim po meni ovdje ima caka!
Smatram da se ne treba po svaku cijenu otplaćivati kredit!
Krediti ponekad mogu biti i novac koji ti pomaže da zaradiš dodatni novac. Zato, ako imate mogućnost da dobijete kredit, da ga tako uložite da vam se kredit vrati sa zaradom, onda dobro razmislite ako možete tu situaciju sebi iskoristiti. Naravno za ovo treba energije, volje, fantazije ili vizije. Može to biti ulaganje u nekretninte, u ili van Bosne, neka investicija u neki privatni biznis, vrijednosni papir itd.

U biti vjerujem da bi ovo trebalo biti prioritet;

Napraviti pufer koji možes koristiti u slučaju da se nešto desi. Smatram da treba štedjeti novac od prvog dohotka bila to plata ili poklon. Ovisno o koštanjima koje imaš, trebaš imati pufer koji će barem tri mjeseca moći plaćati tvoja koštanja da imaš neku realnu šansu da se snađeš.
Kad dostigneš ciljani pufer, onda se treba potruditi da ga nastavljaš povećavati. Sve što ga više imaš, sve si sigurnija i slobodnija.
Sad kad imaš taj najbitniji pufer možeš početi otplaćivati kredite (prvo one sa najvišim kamatama, pa redom dalje), toliko da smanjite nivo kredita do jednog nivoa koji vam neće doći glave ako se kamate povise. Isto tako ako imate viška novca, možete da počnete dio novca ulagati u vrijednosne papire.
Mislim međutim, da je još uvijek rano za ulaganje u penzijske fondove. Kao što sam gore napisala vjerujem da je bitnije štedjeti novac za ”bližu” budućnost nego štedjeti za penziju.
Znači treba razmišljati o periodu kad npr. dobiješ djecu, a koštanja se povećavaju. Treba planirati da imate toliko ušteđevine da možete u miru biti kod kuće sa djetetom, ako to želite, bez stresa kako platiti račune sljedećeg mjeseca
I smatram da tek kad se sve to uspije izbalansirati i uštedjeti, eh onda je tek vrijeme za štednju za penzije

Kako vi razmišljate o ovome?

Kad treba početi djecom pričati o ekonomiji?

Zanimljivo je porediti ljude bogate siromašne, iz dijaspore, iz Bosne i Hercegovine itd. Imam utisak da sve što su države ili ljudi siromašniji, sve se više gleda markirana roba i sve je bitnije da se „vidi“ šta se ima. To se pogotovo „ispoljava“ na djeci.
Polovno nešto kupiti se ne gleda kao ideja reciklaže ili smanjivanje konzuma. Ne to je nešto loše i gleda se malo ponizno.
Valjda ljudi razmišljaju ako već nemaju, trebaju im barem djeca imati. Iako je dijete samo godinu i nema osjećaj za vrijednost stvari.
Djecu razmazimo da sve dobiju…dok su mala. Ako hoće kinderjaje, nutelu, monte, dobiju sve… ako treba čak i svaki dan.
Ali zato rijetko koje dijete ima svoju ušteđevinu u takvim državama ili u siromašnijim familijama.

Obrnuto, oni koji realno gledajući mogu da se rasipaju, to ne rade. Valjda zato i imaju. Dječije stvari čuvaju generacijama da se ne bi morali „bezveze“ trošiti. Veliki dio dječije robe se kupuje kao polovna, jer će dijete ionako za dva mjeseca izrasti a dodatni su kemikalije već isprane pa je zdravije za dijete. Pelene se ionako samo za jednu stvar koriste, bile markirane ili ne, ergo što manje plati za njih itd. Slatkiše dobivaju jedan dan sedmično…da bi se djeci sačuvali zubi. A spontane kupovine stvari poput odjeće ili igračaka djeci, su rijetke, sve se planira po budžetu.
Ali zato je jednom zapadnjaku maltene prosto nezamisljivo da im dijete nema štednu knjižicu na kojoj se mjesečno uplaćuje.

Znači, gdje griješimo?
Pogotovo, ako nemamo novca onda je to valjda još bitnije naučiti dijete da od malena počne razmišljati u šta troši i učiti ga da pametno troši. Djeca su pametna. Pametnija od stariji i nisu (još) ofarbana tuđim idejama.
Koliko sam vidjela već od četvrte, pete godine djeca relativno dobro razumiju stvari. Tako da mi to djeluje kao realno vrijeme da se počne učiti vrijednost novca. Ne u smislu da budu opsjednuti time, nego da se nauče rukovati novcem da im život bude lakši. Da uvijek imaju dovoljno za potrebne stvari, da znaju prioritirati..a ne da uvijek moraju sklapati kraj sa krajem…

Prvu grešku što roditelji često naprave je, da uče da apsolutno ne treba da se radi neki plaćeni posao, nego da se djeca koncentrišu na školu. Njihov strah, zamisao, ideja (zovite to kako hoćete) je da čim osoba dobije novac u ruke izgubi volju za školom.
Zanimljivo, jer pitanje koje treba postaviti je zašto neko misli da jedno isključuje drugo. Možda je čak obratno? Kad rano počne osoba raditi dobije drugi osjećaj za novac i slobodu koji taj novac sa sobom donosi. I naravno sve ovisi od osobe, ko je kakav. I tu treba odgajati djecu tako da ne idu u školu samo zbog budućeg posla, nego da se čak nešto stvarno i nauče o drugim nekim stvarima, nego samo o tome što škola predaje.

Druga greška, treba pustiti djecu da budu prisutna diskusijama o ekonomiji i budućim planovima. Pustiti da i oni imaju pravo na riječ. Poslušajte ih i tretirajte ih kao odrasle osobe u tom trenutku. Ako se dogovarate za odmor pitajte i djecu šta hoće (ako hoće). Ako renovirate po kući možda ih pitati šta oni misle o tome. Učite ih kako osiguranja, štednje, kupovine i sve ostalo funkcioniše.

Treća greška, ne treba samo pričati o ekonomiji kad se nema. Sa djecom možete napraviti budžet po kojem svi u familiji znaju koliko ima novca i za šta ide. Djeca su spremna uzeti dosta odgovornost na sebe. Često imaju interesantne ideje koje možda isprva zvuče smiješne ali kad se bolje razmotre pokažu se pravo dobre. Naravno, ako djeci smetaju neki vaši poroci, klasični primjer su recimo cigare (primjer jer BiH pripada grupi sa procentualno najviše pušača u stanovništvu na svijetu), onda se, iako ste “odrasli”, morate prema tome i ravnati i dogovorati. Ne možete vaš porok gledati kao neko pravo odraslih, nego gledati to kako djeca gledaju. Znači porok na kojem se troši novac. (Da ne bude kao kod nekoliko slučajeva koje poznam da ispuše školarinu djetetu i poslije kukaju kako ne mogu školovati dijete.)

slika preuzeta sa stranice

Budžet

“Imati novac je dobro ali imati kontrolu nad novcem je bolje”

Mnogo je prednosti u sastavljanju budzeta. Zapravo, radi se o tome da sastavljanjem budzeta covjek dobije bolju kontrolu nad novcem. Moguce je sasvim drugacije planirati svoju ekonomiju kad se koristi budžetom u odnosu na suprotno, tj. kada nemamo svoj budzet. Evo par stvari što dobijete ako imate i držite se svog budžeta:

1. Dobijete pregled nad svojim novcem. Budžet ti otkriva gdje ti tvoje teško zarađene pare odu i ovim putem dobiješ mogućnost da promijeniš ono što ti se ne sviđa.

2. Vidiš svoje nepotrebne troškove. Budžet ti daje sliku kako trošiš novac. Možda 1 marka za kafu nije puno, ali ako svaki dan daješ po marku nakupi se finog novca koje mozes možda u nešto drugo uložiti.

3. Dobiješ bolje ekonomske navike. Kad praviš budžet dobiješ bolji pregled ekonomije i samim tim se ekonomičnije ponašaš. Možda započneš štednju ili promijeniš nešto da bi ti više novca ostalo. Držanje budžeta mijenja ponekad tvoje ponašanje, na dobro i na zlo.

4. Dobiješ mogućnost da postaviš prioritete i prioritiraš ono što ti treba. Saznaš gdje tačno ide tvoj novac. Ide li tamo gdje ti hoćeš? Ako ne, postavi nove prioritete. Je li previše novca ide u besmislene troškove? Premalo u štednju? Dobiješ šansu da to promijeniš.

5. Ne trebaš se sekirati za svoju ekonomiju. Ako imaš neredovna primanja, živiš na marginalima ili jednostavno imaš loš pregled svoje ekonomije tad je budžet jako dobar alat da dobiješ pregled dohadaka i izdataka. Ne samo što ćeš poznavati svoju ekonomiju za slijedeći mjesec nego ćeš poznavati svoju ekonomiju za čitavu godinu tako da se ne trebaš sekirati oko ekonomije na isti način kao do sad.

6. Možeš početi štediti. Iako do sad nisi imao/ imala neku štednju samim tim što ne trošiš više na nepotrebne stvari možeš taj novac da koristiš za štednju. Ako imaš neki poseban cilj možeš ga dodati u svom budžetu i napraviti ga sastavnim dijelom svoje privatne ekonomije.

7. Učiš svoju djecu dobrom ekonomskom ponašanju. Koliko je god bitno praviti budžet kad si samac toliko je to važno i kad imaš familiju. Ako imaš dobre ekonomske navike veća je vjerovatnoća da će tvoja djeca isto imati bolju kontrolu nad svojom ekonomijom i imace zdravo ekonomsko ponašanje.

8. Možeš dobiti viška novaca. Sa budžetom imaš veću kontrolu, samim tim vidiš gdje možeš realno da uštediš / ne potrošiš da bi imao/ imala više novca na računu na kraju mjeseca…umjesto da je prazan račun.

Hand putting coin to money staircase

Džabe je i bogu drago: Ima dosta stvari koje možeš uraditi bez novca. Ako imate još ideja javite da ih dodamo:

Evo par ideja:

1. Čitanje knjiga. Knjige možete džabe pozajmiti od prijatelja i rodbine ili iz gradske biblioteke.

2. Sresti prijatelje i rodbinu.

3. Biti u prirodi, družiti se u prirodi sa bližima.

4. Trčati, baviti se jogom, plesom, pilates, šetati

5. Brati travu za čaj ili začine- povedite nekog što dobro poznaje prirodu (možda staru majku) i učite se što više od nje

6. kad dođe vrijeme brati i kupiti voće, bobice i slično –tu možda čak možete dobiti i plaćeno

7. Ljeti se možete kupati u rijekama/ jezerima, a ako možete na more odite van sezone

8. Kod kuće možete napraviti sami sebi program za trening ili sa prijateljima/ prijateljicama.

9. Angažovati se u razne projekte.

10. Napravite književne većeri sa prijateljima

11. Napravite književno večer sa bajkama ili dječijim pričama za djecu

12. Napravite muzičko večer za stare i mlade

13. Napravite kviz večer gdje svi po nesto uloze i pobjednik pobijedi ulog.

14. Ne vidite budućnost? Napravite redovne sastanke gdje diskutujete nove ideje sa ciljom da jednu ideju ostvarite

15. Napraviti vecer za njegu lica, sa prijateljicama gdje se koriste maske napravljene od domacih proizvoda.

Vrijednost stvari

Zanimljivo je kako se vrijednost stvari mijenja u društvu.

Naprimjer, roditelji naših roditelja su svaki dinar okrećali i računali u šta će potrošiti. Sve što su mogli sami su pravili ili sadili (povrće, voće). Na svaku stvar koju su kupili, polagali su vrijednost I ta stvar je bila čuvana. Nije bilo “viška” – višak je bio luksuz ili još gore – rasipanje.

Onda je druga generacija kročila na scenu, naši voljeni roditelji, koji su se malo kao pokvarili, zivili “lakšim” životom ali ipak znali šta je rasipanje a šta luksuz. Uglavnom su bili (i ostali) dosta pametniji i ekonimičniji od nas “mladjih” generacija, barem što se tiče interpretacije “potrebnog – nepotrebnog”.
Mnogo više su zaradjivali nego naši djedovi. Mogli su priuštiti sebi više stvari, konzumirati intenzivnije, što su i radili ali ipak je način kupovine bio drugačiji od našeg.
Stvari koje su kupovali su bile kvalitetnije a i čuvale su se. Sjećate li se npr. kristalnih čaša, koje je skoro svaka kuća imala? A koliko nas danas ima kristalne čase? Kupovale su se funckionalne, lijepe a i vrijedne stvari koje generacijama drze. Mame su kupovale nakite poput bisera, koralja ili zlata koji je i dan danas vrijedan. Rijetko je neka imala bižuteriju. Tašne su kupovali koje i nakon 20 godina (ako su prezivjele rat) lijepo izgledaju itd.

A naša generacija?

Mi smo totalna katastrofa! Ako se ne promijenimo nećemo nikad nista imati. Ne zato što ne zaradjujemo dovoljno, nego zato što i kad zaradjujemo, pogotovo kad malo zaradjujemo, previše trošimo u gluposti.

Sjetim se uvijek prijatelja koji tvrdi da ”

ako ne poštujes jedan dinar, nećeš poštovati ni milion“!

Mi mladi smo toliko zamamljeni tim nekim “bogataškim- holivudskim” životom, da smo zaboravili jednu stvar- a to je da trebamo gledati svaku kupljenu stvar kao jednu investiciju našeg životnog vremena što smo uložili kad smo radili za taj novac.

Treba živjeti svoj život što bolje možes. Zašto da ne? Ali treba ga pametno živjeti i onako kako ga mi hoćemo a ne kako drugi smatra da ga trebamo živjeti. Samim tim što smo uvijek namamljeni da kupujemo nepotrebne stvari, ne poštujemo sami sebe. Kako? Jer pokazujemo da nas svako može preći sa jeftinom reklamom.
Zar sa kupovinom beznačajinih, kratkoročnih i nekvalitetnih “sitnica”, možemo živjeti luksuzno? Rukovanje parama je u jednu ruku ogledalo kako sebe gledamo i koju vrijednost polazemo na sebe.

Jedan marketing manager je jednom rekao (otprilike, ne mogu tačno da prevedem):

Svake sekunde se rodi jedno dijete na kugli zemaljskoj. Svake treće sekunde se rodi jedno, koje će ono dvoje da vara i da živi na njihov račun.

Koliko dugo moramo raditi da bi kupili npr. jednu tašnu koja nam možda nije potrebna ali je “jeftina“ ili još gore, „na sniženju“. Kad bi nas neko pitao, da li smo spremni 5h svog života dati za ovu tašnu, da li bi pristali na to? Je li nam tašna vrijedna toga? Koliko će nam dugo biti vrijedna?

Možda nam se više svidja jedna skuplja tašna ali nemamo novca za nju? Možda nemamo novca jer uvijek kupujemo te “jeftinije” tašne. I na kraju te “jeftine” tašne, ispadnu skuplje od te jedne koja bi nam se stvarno svidjela i koju bi godinama koristili.

Ako vam dosadi tašna/ majica/ nakit ili bilo sta da kupiš…da li tu stvar možes preprodati? Koliko je pala vrijednost te stvari? Ako volimo nakit, da li je kupovanje bižuterije, iako je “samo” 10 KM, kada nemaš para, čista glupost ili taj ćeif služi nečemu? Jeftin ćeif? Barem ćeif bi trebao da bude luksuz (namjerno ne pišem skup). Sta nam to ponašanje o nama govor kada kupimo takve neke, realno gledajući, bezvrijedne stvarčice?

Ako je vrijeme = novac, a jeste, jer radimo i ulažemo svoje životno vrijeme da bi zaradili novac. Onda trošimo taj novac i to naše životno vrijeme na gluposti i na sitnice. Nepovratno.

Treba možda postaviti sebi par pitanja slijedeći put kad budemo nešto htjeli kupiti…

Koji su prioriteti u životu? Najbolje je napisati listu stvari koje vam trebaju / koje bi htjeli imati. Napišite ih sa cijenama da dobijete osjećaj šta i koliko vam fali ?
Pogledajte listu i razmislite šta vam stvarno treba -tome dajte najveći prioritet! Pogledajte dalje koje stvari na listi su samo “trendovi” i mazanje očiju? Razmislite, dodajte ili izbacite sa liste. Izbjegavajte “spontane” kupovine.
Imate li neku želju za nećim što nikad sebi niste ostvarili zato što nikad nemate novca? Možda ga upravo nemate zbog kupovine “jeftinih” stvarčica?
Na čemu najviše trošite a da niste toga svjesni? Jesu li to kafe, novine, šminka, čokoladice, frizura, cigare, telefon? Zapišite i pratite! Od malih troškova se velike sume mogu ustediti!
Ako dosadi jedna stvar, postoji li mogućnost da je preprodate ili će završiti negdje u garderobi i samo smetati? Koja je second- hand vrijednost?
Da li je ta kupljena stvar vrijedna mog uloženog životnog vremena?

Kako vi gledate vrijednost stvari? Zanimljivo bi bilo ćuti vaša razmišljanja i nacin štednje.

U ovom videu možete vidjeti José Mujica, predsjednika Uruguaja, koji se odrekao svih povlastica koje predsjednik ima i koji daje svoj pogled na naš način života. Vrlo poučan video.

Honey, Let´s talk money – ono što nam roditelji niti učitelji nisu pričali

Honey, Let´s talk money…

ili u prevodu “Dušo, hajmo pričati o novcu”.
Priča ili diskusija o novcu je jedna od najvećih tabu tema našeg vremena. Parovi se i vjenčaju i žive godinama, djecu dobiju a da ne pričaju o ekonomiji jer dođe do nesporazuma ili čak svađe u vezi.
Kako nam je stanje u zemlji sve lošije a sve je više kockarnica i kladionica po gradovima nije loše svojoj djeci skrenuti pažnju na taj fenomen da ima osoba koje vrlo lako i bespotrebno troše novac. I sve je to zanimljivo pa čak i kul dok ste sa takvom osobom u društvu. A vi sa strane imate roditelje ili čak uspijevate sami sebe financirati bez da morate razmišljati o drugima kao što su npr. vaša djeca.
Zamislite u društvu ste sa uspješnim čovjekom koji je kralj u društvu. Uvijek su svi veseli oko njega a on? On uvijek plaća. I on sve radi za društvo jer mu to diže njegov ego. Super je on u društvu. Međutim, da li vi hoćete da budete njegova žena? Možete li se pomiriti sa tim da nećete imati novca možda čak za najosnovnije stvari jer vam muž financira pola društva? A kad vam prijatelji kojima financirate izlaske počnu ići na ljetovanja ili praviti kuće, vi jedva kraj sa krajem sastavite jer vaš muž smatra da bi njegovi prijatelji sve za njega uradili…
Ima isto osoba što vozaju (super) auto i nose skupu odjeću. Imaju možda čak i dobru platu, a novca ama baš nikad nemaju. Razmislite da li vi hoćete sa takvom osobom da dijelite život?
Imate isto onih kojima je kafana uvijek usput a i tamo je “dobra raja”. Stvarno? Budite iskreni sami prema sebi. Inače je na balkanu alkoholizam nepoznat fenomen, kod nas ljudi “samo vole popiti”. Da li hoćete da budete žena takve osobe?
Znate li ima li vaš dragi možda neke kredite? Da li se kocka? To su vrlo bitna pitanja koja bi svaka osoba trebala da postavi prije nego što uđe u vezu sa voljenom osobom. Jer muškarac ženu vrlo lako pita njemu najbitnije stvari kao što su “znaš li kuhati”? Tako da drage žene ne dajte da vam zamažu oči!

Ovo su pitanja koja treba s osobom sa kojom ste u vezi što prije diskutovati. Većina razvoda se dešava upravo zbog nesloge u ekonomskim pitanjima. Zašto sebe uopste dovesti u tu poziciju ako možete već prije da se koliko toliko raspitate.
Naravno ne može se od svega sačuvati, život nosi nepredvidive događaje. Ali ako već ispočetka imate isti pogled po pitanju novca onda ste već veliki dio svađa/ diskusija sklonili iz zajedničkog života.
A ako osoba neće uopšte da diskutuje svoj način života i rukovanje novcem, onda dobro razmislite da li vi hoćete takvog čovjeka s kojim nikad ništa nećete moći diskutovati, osim meteorološkog vremena, ili je ipak bolje naći nekog ko želi otvoreno pričati na ovu ili neku drugu škakljivu temu.

Financijski fitnes

Bez obzira koliko neko zaradjuje, dio novca treba ustediti za neke neizvjesne prilike koje zahtijevaju novac, a cesto nam dodju u zivotu. Neki eksperti predlazu da se stedi minimalno dvije mjesecne plate, dok drugi smatraju da je potrebno imati minimalnu ustedjevinu u iznosu jedne godisnje plate. Posebno je bitno ukoliko neko ima niska primanja, da sto prije pocne da stedi.

Stednja treba biti prioritet, a ne nesto sto se ostavlja za kraj da bi se ustedio dio novca koji ostane, jer je tada najvjerovatnije da nece nista ostati za stednju. Ustvari, najbolje je stednju gledati kao placanje za sebe, tj. Uplatu nekog racuna za sebe i stvoriti sebi obavezu i kontinuitet placanja svakog mjeseca. To podsjeca na trening; ako se cesto trenira, to postaje navika i ujedno postajemo istrenirani, za sto su jako bitni kontinuitet i disciplina.

financial fitnes Uvijek se sjetim jedne zene koja ima 85 godina i koja mi je pricala o svom zivotu. Cijeli njen zivot je muz radio i izdrzavao porodicu. Iako je on radio, ona je ipak imala svoj racun za koji muz nije ni znao. Kada god je bila u prilici, stavljala je na racun neki iznos novca, bio to samo dinar ili vise. Naravno, to je radila da njen muz ne sazna, iako je to bilo tesko jer je on znao i racunao svaki dinar, medjutim uspijevala je ostaviti dio novca bilo od poklona za rodjendane ili neke druge prilike. Kasnije u zivotu su stigle prilike kada je njoj i njenoj porodici zatrebao novac koji je ona imala ustedjen. Tada nam je svima pricala kako je bitno ostaviti sa strane sto vise i ne cekati da budemo ovisni o nekome. Svako treba da gradi svoju sigurnost.

Ekonomista

Archives: privatna ekonomija