Vjerovatno ima.
Odgoj djece u Bosni, za Bosnu kao državi, je kapitalno propao. I trebala bi se pokrenuti tema i diskusija o odgoju djece kod kuće i po institucijama kako to promijeniti da ide na bolje.
Nešto nije u redu kad dijete od devet, deset godina kaže da mu je san da ostane u Bosni ali najvjerovatnije neće jer svi njegovi prijatelji idu van. To dijete treba da sanja o tome kako će postati neki inžinjer, naučnik, doktor, fotograf, fudbaler itd. A ne da se boji kako će morati ostaviti sve svoje voljeno.
Od rođenja djecu učimo kako nemaju perspektive u Bosni. Da je najbolje što mogu uraditi pobjeći iz države. Bilo gdje i za bilo koji posao.
Kažemo im, vidite kako je prljava država kad se rijeka iza poplave spusti. Ne kažemo im da smo mi tu flašu bacili.
Kad idemo u park pa je park umjesto trave pokriven čikovima, kažemo vidite kako je prljav park… ali ne kažemo da smo mi te čikove bacili na zemlju. A udario bi nas grom kad bi pokazali djetetu kako očistiti te čikove.
Ne kažemo šta i kako uništavamo, ali učimo djecu, jer nas gledaju.
Kad djeca vide dijasporu u skupim autima, ne učimo ih da razmisle šta oni mogu uraditi tu gdje su da i oni takav stil života, ako ne i bolji, mogu voditi. Učimo ih kako nema budućnosti u Bosni.
Kažemo djeci koruptna je država. I jeste…ali ne kažemo zašto?
Ne kažemo da smo MI potplaćivali doktore, nastavnike, profesore itd. iz egoizma da dobijemo bolji / brži tretman.
Rezultat je naravno do srži koruptna država. Drugim riječima: MI smo do srži koruptni. Ali mi to djeci ne kažemo. Kažemo im da je uvijek neko drugi kriv.
Učimo djecu da je najbitnije studirati. Bilo šta, da dobiju veću šansu za posao. A znamo, nismo glupi, da je država puna pravnika, ekonomista i magistara engleskog itd. Trebaju te struke.
Ali budimo realni…
Ako već nemate kontakte sada, zašto mislite da ćete ih imati, pogotovo ako ništa niste poduzeli, kad vam dijete završinpr. faks engleskog? Ako nemate kontakte šaljite dijete, ako ga već šaljete, na faks gdje postoji neka realna šansa da dobije (negdje) posao. Nek ide za inžinjera, nek ide za programera, ljekara itd. Ako će već ići ”bilo gdje van” nek barem ima neku realnu šansu za jedan relativno dobar život. Jeste da se tu treba i te kako potruditi i da udješ i da završiš faks.
Možda da djetetu objasnimo da je možda bolje završiti neki zanat, nego studirati filozofiju ili engleski na faksu, ma koliko god interesantno bilo.
I šta ćemo kad dijete završi faks i stoji godinu za godinom deprimirano bez posla? Šta smo uradili? Je li to uspijeh? I čiji je to uspijeh?
Da li je veći uspijeh da kćerka bude električar ali da je u stanju zaraditi svoj kruh, gdje god bila na svijetu? Ili je to sramota da nam kći bude električar? Jer to ipak nije posao ”za žensko”.
Učimo djecu da za posao ionako nemaju šanse ako nemaju neku vezu. Ali nikad ih ne učimo KAKO doći do te veze. Ako mislimo da se samo u Bosni preko veze dobivaju poslovi, onda smo stvarno blago rečeno naivni.
Zamislite jednog Njemca ili Amerikanca da svojoj djeci od rođenja u glavu tutnje kako u Njemackoj/ Americi nema perspektive. Da li bi je imali?
Možda je vrijeme da promijenimo pristup našoj djeci, gdje god da bili. Ako ih uvijek budemo učili kako nešto ne mogu uraditi ili uspjeti, pravimo vojsku apatičnih letargičnih odraslih koji se neće ni pokrenuti jer već unaprijed imaju 100 izgovora kako i zašto ne ide. Ako budu djeca u stanju potplaćivaće ovaj koruptni aparat jer nisu navikli da „potegnu“ da bi nešto proradilo.
Možda je vrijeme da ih učimo kako se pokrenuti i raditi za svoje ideje. Ko zna? Možda jedna od tih ideja bude neki dobar biznis nekada. Možda treba uvesti predmet „kako pokrenuti svoj biznis“ u plan i program školovanja.
Možda je vrijeme da djecu učimo da vjeruju u sebe i svoje kljove i da mogu uspjeti gdje god bili. Pa bila to čak i Bosna.
Država je ogledalo svojih stanovnika. Propast države je slika nas. Nije baš nešto lijepa. Djeca su ogledalo svojih roditelja…Hajmo probati barem tu sliku da poboljšamo koliko možemo da sljedeća slika države bude ljepša.
