Author Archives: ekonomista

10% i sedam navika

Inspirisana sam novim firmama i idejama. Neki dan čitam o jednoj novoj firmi koja izdaje kreditne kartice koje automatski, kad plaćaš karticom, odvoje 10% te sume i prebace na štedni račun. Odlučila sam da od oktobra otvorim novi račun na koji ću prebacivati 10% novca kojeg trošim. Baš me zanima na što će to izaći.

Inače me pozitivno podsjetio članak koji je objavio sedam navika koje čine sretne ljude. A to su :

1. Zaposli se, ali ne stresaj.

Kad si pod stresom postaneš nesretan. Isto kao što postaneš nesretan kad si nezaposlen. Znači ništa o snu, o sretnom neradnom životu. Trebaš svoju komfort zonu proširiti, ali ne toliko da te preplavi.

2. Imaj pet bližih veza.

Bitni su pravi prijatelji koji te čine sretnima. Nije bitan broj prijatelja, ali je bitno koliko ulažeš u prijateljstvo.

3. Ne veži svoju sreću vanjskim događajima.

Samoosjećaj je malo komplikovan. Dobar je za samopouzdanje, ali ako ga vežeš vanjskim događajima poput recimo novca, onda ti sreća može biti nestabilna.

4. Trening.

Koliko god da ne voliš trenirati, činjenica je ta da ako treniraš osjećati ćeš se bolje. Mora biti nešto što te motiviše da treniraš.

5. Prihvatiti nelagodnost da bi savladala jednu sposobnost.

Sretni ljudi imaju barem jednu sposobnost, takozvanu ”potpisanu sposobnost”, koju su savladali iako im je to bilo neugodno. Ima citat iz jednog crtanog filma ”Biti užasno loš u nečemu je prvi korak da postaneš dobar u nečemu”.

6. Troši novac na doživljaje.

Pravo sretni ljudi su jako obazrivi na tome da troše novac na stvari. Oni radije ulažu novac u doživljaje. Većina ljudi bude sretnija kad kupi npr. putovanje nego kad kupi nešto materijalno.

7. Ne ignoriši svoje sne.

Iako je ova tačka više anegdotična nego naučna, možda je čak i najbitnija. Jedna od najčešćih stvari, za koje se ljudi pri samrti kaju, je što nisu išli za svojim snovima. Ili kako kaže jedna poslovica „Ima sedam dana sedmično, jednog dana nije jedan od njih“

Šta vi mislite o ovome? Koji način razmišljanja/ života čini vas sretniminspirational_quotes_dalai_lama
Prevod: Sreća nije nešto gotovo. Ona dolazi od tvojih akcija.- Dalai Lama

No commentsAdd a comment

Štednja za penziju ili za bližu budućnost?

Često vodim  diskusiju oko kupovanja stanova/ kuća, otplate kuća/ stanova, ušteđevine, penzione štednje itd…
Ima onih koji smatraju da treba odmah štedjeti za penziju, drugi opet smatraju da treba prvo sebe “srediti/skućiti” pa tek onda razmišljati o takvoj, dalekoj budućnosti. Neki su čak  opsjednuti s tim da vrate kredite do penzije, iako to znači da nemaju prebijene pare na štednoj knjižici.
Ja sam za nešto između.

Smatram da kad nemaš visoka primanja da je onda još bitnije da nađeš način kako da odvojiš koji dinar za štednu knjižicu.

Ako imaš mogućnost da svaki mjesec štediš jednu svotu para, bilo to samo 1 KM, onda mi je logičnije štedjeti za stvari koje su  potrebne ranije u životu, a ne za penziju. Vjerujem da je bitnije da prvo stvoriš sebi ekonomski pufer, koji možeš da koristiš ako ti treba u trenucima kad ti je “život” u stvari najskuplji. Obično je to kad stvoriš familiju, pa otpada jedna plata, a koštanja se povise bez obzira bila to potreba za većim stambenim prostorom, hranom, autom, veš mašinom ili nečim drugim.

Kad dostigneš svoj zamišljeni pufer, smatram da je bitnije otplaćivati razne kredite koje imaš. Često su to stanovi ili auta koja gutaju novac. Kod nekih su to krediti za školovanje djece. Kad otplatiš kredit ili barem otplatiš toliko da nisi ovisan o kamatama u slučaju da  se podignu, tek onda postaneš slobodniji i imaš manje troškove.

Međutim po meni ovdje ima caka!
Smatram da se ne treba po svaku cijenu otplaćivati kredit!
Krediti ponekad mogu biti i novac koji ti pomaže da zaradiš dodatni novac. Zato, ako imate mogućnost da dobijete kredit, da ga tako uložite da vam se kredit vrati sa zaradom, onda dobro razmislite ako možete tu situaciju sebi iskoristiti. Naravno za ovo treba energije, volje, fantazije ili vizije. Može to biti ulaganje u nekretninte, u ili van Bosne, neka investicija u neki privatni biznis, vrijednosni papir itd.

U biti vjerujem da bi ovo trebalo biti prioritet;

  1. Napraviti pufer koji možes koristiti u slučaju da se nešto desi. Smatram da treba štedjeti novac od prvog dohotka bila to plata ili poklon. Ovisno o koštanjima koje imaš, trebaš imati pufer koji će barem tri mjeseca moći plaćati tvoja koštanja da imaš neku realnu šansu da se snađeš.
  2. Kad dostigneš ciljani pufer, onda se treba potruditi da ga nastavljaš povećavati. Sve što ga više imaš, sve si sigurnija i slobodnija.
  3. Sad kad imaš taj najbitniji pufer možeš početi otplaćivati kredite (prvo one sa najvišim kamatama, pa redom dalje), toliko da smanjite nivo kredita do jednog nivoa koji vam neće doći glave ako se kamate povise.  Isto tako ako imate viška novca, možete da počnete dio novca ulagati u vrijednosne papire.
  4. Mislim međutim, da je još uvijek rano za ulaganje u penzijske fondove.  Kao što sam gore napisala vjerujem da je bitnije štedjeti novac za ”bližu” budućnost nego štedjeti za penziju.
  5. Znači treba razmišljati o periodu kad npr. dobiješ djecu, a koštanja se povećavaju. Treba planirati da imate toliko ušteđevine da možete u miru biti kod kuće sa djetetom, ako to želite, bez stresa kako platiti račune sljedećeg mjeseca
  6. I smatram da tek kad se sve to uspije izbalansirati i uštedjeti, eh onda je tek vrijeme za štednju za penzije

Kako vi razmišljate o ovome?blog_ai_lg_retire_or_house

 

No commentsAdd a comment

Kad treba početi djecom pričati o ekonomiji?

Zanimljivo je porediti ljude bogate siromašne, iz dijaspore, iz Bosne i Hercegovine itd. Imam utisak da sve što su države ili ljudi siromašniji, sve se više gleda markirana roba i sve je bitnije da se „vidi“ šta se ima. To se pogotovo „ispoljava“ na djeci.
Polovno nešto kupiti se ne gleda kao ideja reciklaže ili smanjivanje konzuma. Ne to je nešto loše i gleda se malo ponizno.
Valjda ljudi razmišljaju ako već nemaju, trebaju im barem djeca imati. Iako je dijete samo godinu i nema osjećaj za vrijednost stvari.
Djecu razmazimo da sve dobiju…dok su mala. Ako hoće kinderjaje, nutelu, monte, dobiju sve… ako treba čak i svaki dan.
Ali zato rijetko koje dijete ima svoju ušteđevinu u takvim državama ili u siromašnijim familijama.

Obrnuto, oni koji realno gledajući mogu da se rasipaju, to ne rade. Valjda zato i imaju. Dječije stvari čuvaju generacijama da se ne bi morali „bezveze“ trošiti. Veliki dio dječije robe se kupuje kao  polovna, jer će dijete ionako za dva mjeseca izrasti a dodatni su kemikalije već isprane pa je zdravije za dijete. Pelene se ionako samo za jednu stvar koriste, bile markirane ili ne, ergo što manje plati za njih itd. Slatkiše dobivaju jedan dan sedmično…da bi se djeci sačuvali zubi. A spontane kupovine stvari poput odjeće ili igračaka djeci, su rijetke, sve se planira po budžetu.
Ali zato je jednom zapadnjaku maltene prosto nezamisljivo da im dijete nema štednu knjižicu na kojoj se mjesečno uplaćuje.

Znači, gdje griješimo?
Pogotovo, ako nemamo novca onda je to valjda još bitnije naučiti dijete da od malena počne razmišljati u šta troši i učiti ga da pametno troši. Djeca su pametna. Pametnija od stariji i nisu (još) ofarbana tuđim idejama.
Koliko sam vidjela već od četvrte, pete godine djeca relativno dobro razumiju stvari. Tako da mi to djeluje kao realno vrijeme da se počne učiti vrijednost novca. Ne u smislu da budu opsjednuti time, nego da se nauče rukovati novcem da im život bude lakši. Da uvijek imaju dovoljno za potrebne stvari, da znaju prioritirati..a ne da uvijek moraju sklapati kraj sa krajem…

Prvu grešku što roditelji često naprave je, da uče da apsolutno ne treba da se radi neki plaćeni posao, nego da se djeca koncentrišu na školu. Njihov strah, zamisao, ideja (zovite to kako hoćete) je da čim osoba dobije novac u ruke izgubi volju za školom.
Zanimljivo, jer pitanje koje treba postaviti je zašto neko misli da jedno isključuje drugo. Možda je čak obratno? Kad rano počne osoba raditi dobije drugi osjećaj za novac i slobodu koji taj novac sa sobom donosi. I naravno sve ovisi od osobe, ko je kakav. I tu treba odgajati djecu tako da ne idu u školu samo zbog budućeg posla, nego da se čak nešto stvarno i nauče o drugim nekim stvarima, nego samo o tome što škola predaje.

Druga greška, treba pustiti djecu da budu prisutna diskusijama o ekonomiji i budućim planovima. Pustiti da i oni imaju pravo na riječ. Poslušajte ih i tretirajte ih kao odrasle osobe u tom trenutku. Ako se dogovarate za odmor pitajte i djecu šta hoće (ako hoće). Ako renovirate po kući možda ih pitati šta oni misle o tome. Učite ih kako osiguranja, štednje, kupovine i sve ostalo funkcioniše.

Treća greška, ne treba samo pričati o ekonomiji kad se nema. Sa djecom možete napraviti budžet po kojem svi u familiji znaju koliko ima novca i za šta ide. Djeca su spremna uzeti dosta odgovornost na sebe. Često imaju interesantne ideje koje možda isprva zvuče smiješne ali kad se bolje razmotre pokažu se pravo dobre. Naravno, ako djeci smetaju neki vaši poroci, klasični primjer su recimo cigare (primjer jer BiH pripada grupi sa procentualno najviše pušača u stanovništvu na svijetu), onda se, iako ste “odrasli”, morate prema tome i ravnati i dogovorati. Ne možete vaš porok gledati kao neko pravo odraslih, nego gledati to kako djeca gledaju. Znači porok na kojem se troši novac. (Da ne bude kao kod nekoliko slučajeva koje poznam da ispuše školarinu djetetu i poslije kukaju kako ne mogu školovati dijete.)WE-AA828B_TEACH_P_20150130134859

slika preuzeta sa stranice

 

 

No commentsAdd a comment

Zašto žene trebaju drugačije od muškaraca štedjeti

Žene prosječno duže žive od muškaraca. One  prosječno lošije zarađuju od muškaraca. Kad dobiju djecu obično žene ostaju kod kuće sa djetetom. Samim tim stagniraju u karijeri, plati i u penziji. Ako je veza u kritičnom stanju a žena nema ekonomsku stabilnost, ostaje ili ostaje duže i produžava agoniju, jer ne zna ni gdje će, ni kud će zbog svoje loše ekonomske situacije. Na to sve ako se desi rastav braka, žena u većini slučajeva uzima dijete i preuzima brigu o djetetu. Da li će otac davati alimentaciju ili ne, je u mnogo slučajeva igra poput lutrije na kojoj se žena ne može i ne treba osloniti.

Zato treba posebno kćerke učiti da se trude da dobro poznaju svoju ekonomiju i da budu dovoljno ekonomski stabilne da mogu i u najgorem slučaju djecu same izdržavati, a da im sve ostalo bude bonus.

Razni prijedlozi se mogu čuti i pročitati i vjerovatno svaki prijedlog ima svoju istinu i valja ga pročitati.

Ovaj prijedlog je logičan i realan. A to je da svaka žena treba da ima tri vrste štednje: kratkoročnu, srednjoročnu i dugoročnu.

Kratkoročnu
Ovo je štednja gdje treba imati ušteđevine za hitne situacije. Žene bi trebale imati barem 6 do 9 mjesečni troškova na kontu. Ako izgubi posao ili ostane sama (ili sama sa djetetom) da ima vremena da se reorganizira.

Srednjoročnu
Ovo je novac koji možeš malo rizikovati u npr. dionice ili investicije drugih vrsta. Pošto žene manje od muškaraca zarađuju, ovdje mogu da zarade finu paricu. Međutim trebaju čitati i učiti o tim raznim investicijama. Pitajte i profesionalce ili ljude koje znate da se bave sa tim stvarima gdje hoćete da investirate svoj novac. Isto tako trebaju samo toliko rizikovati da se osjećaju ugodno sa rizikom. Ali prije rizikovanja novca trebate prvo svoj račun za kratkoročnu štednju da napunite

Dugoročnu
Ako vam poslodavac na ijedan moguć način nudi dodatne penzionske štednje ili nešto drugo ne odbijajte.  Ako radite u stranim firmama savjetujte se i vidite ako imate prava na nešto.
Niko vam neće ništa džabe dati, tako da ako skontate da imate prava na nešto onda se borite svim silama za to.
Ako nemate nikakve dohotke za penziju onda počnite što ranije da štedite za to. Čak ako ste student, izdvojite postotak vašeg novca za to. Lakše je štedjeti dugo, ali pomalo, nego zadnjih 10 godina od plate panično štediti nešto.
Za kraj uvedite pravilo da kad vam dođe plata, ili kad dobijete novac da uvijek prvo sebi uplatite na štednu knjižicu. Obično se predlaže 10% od novca, ali što više to bolje. Ako nemate, onda je esencijalno da pređete svoju ekonomiju i vidite gdje možete šta uštedjeti da bi, za početak, uštedjeli vaših 6 do 9 mjesečnih izhoda.

A dok sve to radite, ne zaboravite sebe. Ipak ste vi sebi najveći dohodak što ima!quote-women-need-to-turn-their-attention-from-saving-their-spouse-their-mothers-their-this-suze-orman-136-35-32

 

No commentsAdd a comment

Da li ima veze odgoj sa razvojom jedne države?

Vjerovatno ima.

Odgoj djece u Bosni, za Bosnu kao državi, je kapitalno propao. I trebala bi se pokrenuti tema i diskusija o odgoju djece kod kuće i po institucijama kako to promijeniti da ide na bolje.
Nešto nije u redu kad dijete od devet, deset godina kaže da mu je san da ostane u Bosni ali najvjerovatnije neće jer svi njegovi prijatelji idu van. To dijete treba da sanja o tome kako će postati neki inžinjer, naučnik, doktor, fotograf, fudbaler itd. A ne da se boji kako će morati ostaviti sve svoje voljeno.
Od rođenja djecu učimo kako nemaju perspektive u Bosni. Da je najbolje što mogu uraditi pobjeći iz države. Bilo gdje i za bilo koji posao.

Kažemo im, vidite kako je prljava država kad se rijeka iza poplave spusti. Ne kažemo im da smo mi tu flašu bacili.
Kad idemo u park pa je park umjesto trave pokriven čikovima, kažemo vidite kako je prljav park… ali ne kažemo da smo mi te čikove bacili na zemlju. A udario bi nas grom kad bi pokazali djetetu kako očistiti te čikove.
Ne kažemo šta i  kako uništavamo, ali učimo djecu, jer nas gledaju.
Kad djeca vide dijasporu u skupim autima, ne učimo ih da razmisle šta oni mogu uraditi tu gdje su da i oni takav stil života, ako ne i bolji, mogu voditi. Učimo ih kako nema budućnosti u Bosni.
Kažemo djeci koruptna je država. I jeste…ali ne kažemo zašto?
Ne kažemo da smo MI potplaćivali doktore, nastavnike, profesore itd. iz egoizma da dobijemo bolji / brži tretman.
Rezultat je naravno do srži koruptna država. Drugim riječima: MI smo do srži koruptni. Ali mi to djeci ne kažemo. Kažemo im da je uvijek neko drugi kriv.

Učimo djecu da je najbitnije studirati. Bilo šta, da dobiju veću šansu za posao. A znamo, nismo glupi, da je država puna pravnika, ekonomista i magistara engleskog itd. Trebaju te struke.
Ali budimo realni…
Ako već nemate kontakte sada, zašto mislite da ćete ih imati, pogotovo ako ništa niste poduzeli, kad vam dijete završinpr. faks engleskog? Ako nemate kontakte šaljite dijete, ako ga već šaljete, na faks gdje postoji neka realna šansa da dobije (negdje) posao. Nek ide za inžinjera, nek ide za programera, ljekara itd. Ako će već ići ”bilo gdje van” nek barem ima neku realnu šansu za jedan relativno dobar život. Jeste da se tu treba i te kako potruditi i da udješ i da završiš faks.
Možda da djetetu objasnimo da je možda bolje završiti  neki zanat, nego studirati filozofiju ili engleski na faksu, ma koliko god interesantno bilo.
I šta ćemo kad dijete završi faks i stoji godinu za godinom deprimirano bez posla? Šta smo uradili? Je li to uspijeh? I čiji je to uspijeh?
Da li je veći uspijeh da kćerka bude električar ali da je u stanju zaraditi svoj kruh, gdje god bila na svijetu? Ili je to sramota da nam kći bude električar? Jer to ipak nije posao ”za žensko”.
Učimo djecu da za posao ionako nemaju šanse ako nemaju neku vezu. Ali nikad ih ne učimo KAKO doći do te veze. Ako mislimo da se samo u Bosni preko veze dobivaju poslovi, onda smo stvarno blago rečeno naivni.
Zamislite jednog Njemca ili Amerikanca da svojoj djeci od rođenja u glavu tutnje kako u Njemackoj/ Americi nema perspektive. Da li bi je imali?Rođen si kao pobjednik,
Možda je vrijeme da promijenimo pristup našoj djeci, gdje god da bili. Ako ih uvijek budemo učili kako nešto ne mogu uraditi ili uspjeti, pravimo vojsku apatičnih letargičnih odraslih koji se neće ni pokrenuti jer već unaprijed imaju 100 izgovora kako i zašto ne ide. Ako budu djeca u stanju potplaćivaće ovaj koruptni aparat jer nisu navikli da „potegnu“ da bi nešto proradilo.
Možda je vrijeme da ih učimo kako se pokrenuti i raditi za svoje ideje. Ko zna? Možda jedna od tih ideja bude neki dobar biznis nekada. Možda treba uvesti predmet „kako pokrenuti svoj biznis“ u plan i program školovanja.
Možda je vrijeme da djecu učimo da vjeruju u sebe i svoje kljove i da mogu uspjeti gdje god bili. Pa bila to čak i Bosna.

Država je ogledalo svojih stanovnika. Propast države je slika nas. Nije baš nešto lijepa. Djeca su ogledalo svojih roditelja…Hajmo probati barem tu sliku da poboljšamo koliko možemo da sljedeća slika države bude ljepša.

 

No commentsAdd a comment

Budžet

“Imati novac je dobro ali imati kontrolu nad novcem je bolje”

Mnogo je prednosti u sastavljanju budzeta. Zapravo, radi se o tome da sastavljanjem budzeta covjek dobije bolju kontrolu nad novcem. Moguce je sasvim drugacije planirati svoju ekonomiju kad se koristi budžetom u odnosu na suprotno, tj. kada nemamo svoj budzet. Evo par stvari što dobijete ako imate i držite se svog budžeta:

1. Dobijete pregled nad svojim novcem. Budžet ti otkriva gdje ti tvoje teško zarađene pare odu i ovim putem dobiješ mogućnost da promijeniš ono što ti se ne sviđa.

2. Vidiš svoje nepotrebne troškove. Budžet ti daje sliku kako trošiš novac. Možda 1 marka za kafu nije puno, ali ako svaki dan daješ po marku nakupi se finog novca koje mozes možda u nešto drugo uložiti.

3. Dobiješ bolje ekonomske navike. Kad praviš budžet dobiješ bolji pregled ekonomije i samim tim se ekonomičnije ponašaš. Možda započneš štednju ili promijeniš nešto da bi ti više novca ostalo. Držanje budžeta mijenja ponekad tvoje ponašanje, na dobro i na zlo.

4. Dobiješ mogućnost da postaviš prioritete i prioritiraš ono što ti treba. Saznaš gdje tačno ide tvoj novac. Ide li tamo gdje ti hoćeš? Ako ne, postavi nove prioritete. Je li previše novca ide u besmislene troškove? Premalo u štednju? Dobiješ šansu da to promijeniš.

5. Ne trebaš se sekirati za svoju ekonomiju. Ako imaš neredovna primanja, živiš na marginalima ili jednostavno imaš loš pregled svoje ekonomije tad je budžet jako dobar alat da dobiješ pregled dohadaka i izdataka. Ne samo što ćeš poznavati svoju ekonomiju za slijedeći mjesec nego ćeš poznavati svoju ekonomiju za čitavu godinu tako da se ne trebaš sekirati oko ekonomije na isti način kao do sad.

6. Možeš početi štediti. Iako do sad nisi imao/ imala neku štednju samim tim što ne trošiš više na nepotrebne stvari možeš taj novac da koristiš za štednju. Ako imaš neki poseban cilj možeš ga dodati u svom budžetu i napraviti ga sastavnim dijelom svoje privatne ekonomije.

7. Učiš svoju djecu dobrom ekonomskom ponašanju. Koliko je god bitno praviti budžet kad si samac toliko je to važno i kad imaš familiju. Ako imaš dobre ekonomske navike veća je vjerovatnoća da će tvoja djeca isto imati bolju kontrolu nad svojom ekonomijom i imace zdravo ekonomsko ponašanje.

8. Možeš dobiti viška novaca. Sa budžetom imaš veću kontrolu, samim tim vidiš gdje možeš realno da uštediš / ne potrošiš da bi imao/ imala više novca na računu na kraju mjeseca…umjesto da je prazan račun.

Hand putting coin to money staircase

Hand putting coin to money staircase

Džabe je i bogu drago: Ima dosta stvari koje možeš uraditi bez novca. Ako imate još ideja javite da ih dodamo:

Evo par ideja:

1. Čitanje knjiga. Knjige možete džabe pozajmiti od prijatelja i rodbine ili iz gradske biblioteke.

2. Sresti prijatelje i rodbinu.

3. Biti u prirodi, družiti se u prirodi sa bližima.

4. Trčati, baviti se jogom, plesom, pilates, šetati

5. Brati travu za čaj ili začine- povedite nekog što dobro poznaje prirodu (možda staru majku) i učite se što više od nje

6. kad dođe vrijeme brati i kupiti voće, bobice i slično –tu možda čak možete dobiti i plaćeno

7. Ljeti se možete kupati u rijekama/ jezerima, a ako možete na more odite van sezone

8. Kod kuće možete napraviti sami sebi program za trening ili sa prijateljima/ prijateljicama.

9. Angažovati se u razne projekte.

10. Napravite književne većeri sa prijateljima

11. Napravite književno večer sa bajkama ili dječijim pričama za djecu

12. Napravite muzičko večer za stare i mlade

13. Napravite kviz večer gdje svi po nesto uloze i pobjednik pobijedi ulog.

14. Ne vidite budućnost? Napravite redovne sastanke gdje diskutujete nove ideje sa ciljom da jednu ideju ostvarite

15. Napraviti vecer za njegu lica, sa prijateljicama gdje se koriste maske napravljene od domacih proizvoda.

No commentsAdd a comment

Vrijednost stvari

Zanimljivo je kako se vrijednost stvari mijenja u društvu.

Naprimjer, roditelji naših roditelja su svaki dinar okrećali i računali u šta će potrošiti. Sve što su mogli sami su pravili ili sadili (povrće, voće). Na svaku stvar koju su kupili, polagali su vrijednost I ta stvar je bila čuvana. Nije bilo “viška” – višak je bio luksuz ili još gore – rasipanje.

Onda je druga generacija kročila na scenu, naši voljeni roditelji, koji su se malo kao pokvarili, zivili “lakšim” životom ali ipak znali šta je rasipanje a šta luksuz. Uglavnom su bili (i ostali) dosta pametniji i ekonimičniji od nas “mladjih” generacija, barem što se tiče interpretacije “potrebnog – nepotrebnog”.
Mnogo više su zaradjivali nego naši djedovi. Mogli su priuštiti sebi više stvari, konzumirati intenzivnije, što su i radili ali ipak je način kupovine bio drugačiji od našeg.
Stvari koje su kupovali su bile kvalitetnije a i čuvale su se. Sjećate li se npr. kristalnih čaša, koje je skoro svaka kuća imala? A koliko nas danas ima kristalne čase? Kupovale su se funckionalne, lijepe a i vrijedne stvari koje generacijama drze. Mame su kupovale nakite poput bisera, koralja ili zlata koji je i dan danas vrijedan. Rijetko je neka imala bižuteriju. Tašne su kupovali koje i nakon 20 godina (ako su prezivjele rat) lijepo izgledaju itd.

A naša generacija?

Mi smo totalna katastrofa! Ako se ne promijenimo nećemo nikad nista imati. Ne zato što ne zaradjujemo dovoljno, nego zato što i kad zaradjujemo, pogotovo kad malo zaradjujemo, previše trošimo u gluposti.

Sjetim se uvijek prijatelja koji tvrdi da ”

ako ne poštujes jedan dinar, nećeš poštovati ni milion“!

Mi mladi smo toliko zamamljeni tim nekim “bogataškim- holivudskim” životom, da smo zaboravili jednu stvar- a to je da trebamo gledati svaku kupljenu stvar kao jednu investiciju našeg životnog vremena što smo uložili kad smo radili za taj novac.

Treba živjeti svoj život što bolje možes. Zašto da ne? Ali treba ga pametno živjeti i onako kako ga mi hoćemo a ne kako drugi smatra da ga trebamo živjeti. Samim tim što smo uvijek namamljeni da kupujemo nepotrebne stvari, ne poštujemo sami sebe. Kako? Jer pokazujemo da nas svako može preći sa jeftinom reklamom.
Zar sa kupovinom beznačajinih, kratkoročnih i nekvalitetnih “sitnica”, možemo živjeti luksuzno? Rukovanje parama je u jednu ruku ogledalo kako sebe gledamo i koju vrijednost polazemo na sebe.

Jedan marketing manager je jednom rekao (otprilike, ne mogu tačno da prevedem):

Svake sekunde se rodi jedno dijete na kugli zemaljskoj. Svake treće sekunde se rodi jedno, koje će ono dvoje da vara i da živi na njihov račun.

Koliko dugo moramo raditi da bi kupili npr. jednu tašnu koja nam možda nije potrebna ali je “jeftina“ ili još gore, „na sniženju“. Kad bi nas neko pitao, da li smo spremni 5h svog života dati za ovu tašnu, da li bi pristali na to? Je li nam tašna vrijedna toga? Koliko će nam dugo biti vrijedna?quote-buy-buy-says-the-sign-in-the-shop-window-why-why-says-the-junk-in-the-yard-paul-mccartney-19-22-12

Možda nam se više svidja jedna skuplja tašna ali nemamo novca za nju? Možda nemamo novca jer uvijek kupujemo te “jeftinije” tašne. I na kraju te “jeftine” tašne, ispadnu skuplje od te jedne koja bi nam se stvarno svidjela i koju bi godinama koristili.

Ako vam dosadi tašna/ majica/ nakit ili bilo sta da kupiš…da li tu stvar možes preprodati? Koliko je pala vrijednost te stvari? Ako volimo nakit, da li je kupovanje bižuterije, iako je “samo” 10 KM, kada nemaš para, čista glupost ili taj ćeif služi nečemu? Jeftin ćeif? Barem ćeif bi trebao da bude luksuz (namjerno ne pišem skup). Sta nam to ponašanje o nama govor kada kupimo takve neke, realno gledajući, bezvrijedne stvarčice?

Ako je vrijeme = novac, a jeste, jer radimo i ulažemo svoje životno vrijeme da bi zaradili novac. Onda trošimo taj novac i to naše životno vrijeme na gluposti i na sitnice. Nepovratno.

Treba možda postaviti sebi par pitanja slijedeći put kad budemo nešto htjeli kupiti…

  1. Koji su prioriteti u životu? Najbolje je napisati listu stvari koje vam trebaju / koje bi htjeli imati. Napišite ih sa cijenama da dobijete osjećaj šta i koliko vam fali ?
  2. Pogledajte listu i razmislite šta vam stvarno treba -tome dajte najveći prioritet! Pogledajte dalje koje stvari na listi su samo “trendovi” i mazanje očiju? Razmislite, dodajte ili izbacite sa liste. Izbjegavajte “spontane” kupovine.
  3. Imate li neku želju za nećim što nikad sebi niste ostvarili zato što nikad nemate novca? Možda ga upravo nemate zbog kupovine “jeftinih” stvarčica?
  4. Na čemu najviše trošite a da niste toga svjesni? Jesu li to kafe, novine, šminka, čokoladice, frizura, cigare, telefon? Zapišite i pratite! Od malih troškova se velike sume mogu ustediti!
  5. Ako dosadi jedna stvar, postoji li mogućnost da je preprodate ili će završiti negdje u garderobi i samo smetati? Koja je second- hand vrijednost?
  6. Da li je ta kupljena stvar vrijedna mog uloženog životnog vremena?

Kako vi gledate vrijednost stvari? Zanimljivo bi bilo ćuti vaša razmišljanja i nacin štednje.

U ovom videu možete vidjeti José Mujica, predsjednika Uruguaja, koji se odrekao svih povlastica koje predsjednik ima i koji daje svoj pogled na naš način života. Vrlo poučan video.

 

 

No commentsAdd a comment

Honey, Let´s talk money – ono što nam roditelji niti učitelji nisu pričali

Honey, Let´s talk money…

ili u prevodu “Dušo, hajmo pričati o novcu”.
Priča ili diskusija o novcu je jedna od najvećih tabu tema našeg vremena. Parovi se i vjenčaju i žive godinama, djecu dobiju a da ne pričaju o ekonomiji jer dođe do nesporazuma ili čak svađe u vezi.
Kako nam je stanje u zemlji sve lošije a sve je više kockarnica i kladionica po gradovima nije loše svojoj djeci skrenuti pažnju na taj fenomen da ima osoba koje vrlo lako i bespotrebno troše novac. I sve je to zanimljivo pa čak i kul dok ste sa takvom osobom u društvu. A vi sa strane imate roditelje ili čak uspijevate sami sebe financirati bez da morate razmišljati o drugima kao što su npr. vaša djeca.
Zamislite u društvu ste sa uspješnim čovjekom koji je kralj u društvu. Uvijek su svi veseli oko njega a on? On uvijek plaća. I on sve radi za društvo jer mu to diže njegov ego. Super je on u društvu. Međutim, da li vi hoćete da budete njegova žena? Možete li se pomiriti sa tim da nećete imati novca možda čak za najosnovnije stvari jer vam muž financira pola društva? A kad vam prijatelji kojima financirate izlaske počnu ići na ljetovanja ili praviti kuće, vi jedva kraj sa krajem sastavite jer vaš muž smatra da bi njegovi prijatelji sve za njega uradili…
Ima isto osoba što vozaju (super) auto i nose skupu odjeću. Imaju možda čak i dobru platu, a novca ama baš nikad nemaju. Razmislite da li vi hoćete sa takvom osobom da dijelite život?
Imate isto onih kojima je kafana uvijek usput a i tamo je “dobra raja”. Stvarno? Budite iskreni sami prema sebi. Inače je na balkanu alkoholizam nepoznat fenomen, kod nas ljudi “samo vole popiti”. Da li hoćete da budete žena takve osobe?
Znate li ima li vaš dragi možda neke kredite? Da li se kocka? To su vrlo bitna pitanja koja bi svaka osoba trebala da postavi prije nego što uđe u vezu sa voljenom osobom. Jer muškarac ženu vrlo lako pita njemu najbitnije stvari kao što su “znaš li kuhati”? Tako da drage žene ne dajte da vam zamažu oči!

Ovo su pitanja koja treba s osobom sa kojom ste u vezi što prije diskutovati. Većina razvoda se dešava upravo zbog nesloge u ekonomskim pitanjima. Zašto sebe uopste dovesti u tu poziciju ako možete već prije da se koliko toliko raspitate.
Naravno ne može se od svega sačuvati, život nosi nepredvidive događaje. Ali ako već ispočetka imate isti pogled po pitanju novca onda ste već veliki dio svađa/ diskusija sklonili iz zajedničkog života.
A ako osoba neće uopšte da diskutuje svoj način života i rukovanje novcem, onda dobro razmislite da li vi hoćete takvog čovjeka s kojim nikad ništa nećete moći diskutovati, osim meteorološkog vremena, ili je ipak bolje naći nekog ko želi otvoreno pričati na ovu ili neku drugu škakljivu temu.money

No commentsAdd a comment

Financijski fitnes

Bez obzira koliko neko zaradjuje, dio novca treba ustediti za neke neizvjesne prilike koje zahtijevaju novac, a cesto nam dodju u zivotu. Neki eksperti predlazu da se stedi minimalno dvije mjesecne plate, dok drugi smatraju da je potrebno imati minimalnu ustedjevinu u iznosu jedne godisnje plate. Posebno je bitno ukoliko neko ima niska primanja, da sto prije pocne da stedi.

Stednja treba biti prioritet, a ne nesto sto se ostavlja za kraj da bi se ustedio dio novca koji ostane, jer je tada najvjerovatnije da nece nista ostati za stednju. Ustvari, najbolje je stednju gledati kao placanje za sebe, tj. Uplatu nekog racuna za sebe i stvoriti sebi obavezu i kontinuitet placanja svakog mjeseca. To podsjeca na trening; ako se cesto trenira, to postaje navika i ujedno postajemo istrenirani, za sto su jako bitni kontinuitet i disciplina.

financial fitnesUvijek se sjetim jedne zene koja ima 85 godina i koja mi je pricala o svom zivotu. Cijeli njen zivot je muz radio i izdrzavao porodicu. Iako je on radio, ona je ipak imala svoj racun za koji muz nije ni znao. Kada god je bila u prilici, stavljala je na racun neki iznos novca, bio to samo dinar ili vise. Naravno, to je radila da njen muz ne sazna, iako je to bilo tesko jer je on znao i racunao svaki dinar, medjutim uspijevala je ostaviti dio novca bilo od poklona za rodjendane ili neke druge prilike. Kasnije u zivotu su stigle prilike kada je njoj i njenoj porodici zatrebao novac koji je ona imala ustedjen. Tada nam je svima pricala kako je bitno ostaviti sa strane sto vise i ne cekati da budemo ovisni o nekome. Svako treba da gradi svoju sigurnost.

 

Read 5 CommentsAdd a comment

Equal pay day – Dan jednakih plata

Danas je equal pay day ili dan jednakih plata u Njemačkoj. To znači da je danas dan kad su žene zaradile prošlogodišnju platu muškaraca. Znači žene prosječno rade dodatna 2.5 mjeseca da bi zaradile prosječnu godišnju platu muškaraca.  Zašto je to uopšte moguće i šta to ustvari znači za društvo? Takva pitanja se po svijetu danas diskutuju da bi se ženama omogućilo ono što je recimo u Jugoslaviji bila normala, da se dobije ista plata za isti posao.  Ako vas zanima šta EU radi po tom pitanju imate zanimljivu stranicu sa mnogo informacija ovdje.

Pitali smo šefa jedne firme šta on misli kako žene mogu da poboljšaju svoju situaciju. Ovo su odgovori koje smo dobili i vjerujem iz iskustva da su ovo dobri načini da žene svoju platu poboljšaju:

  1. Shvatiti da niko neće nuditi platu za koju žena smatra da je “vrijedna”. Ako ne traži bolju platu, neće je ni dobiti.
  2. Biti jaka i korektna. Ako nešto neće da uradi, reci to šefu (normalno treba biti dobar razlog) a ne mumljati okolo i raditi druge zadatke. To samo ispadne kao da nije shvatila svoj zadatak.
  3. Priče o familiji na poslu, ako ste umorni zbog djeteta, ako vam je dijete bolesno daju imidž da niste top fit da radite posao. O tome bolje ne pričajte na poslu nego poslije posla ako već imate potrebu za tim.
  4. Prije pregovora za platu počnite već mjesec dva unaprijed da sebe prodajete u dobrom svjetlu. Kako ste dobro nešto uradili.  Pravite sebe vidljivim da vas šef zapazi i dobije osjećaj da bez vas ne može.
  5. Usavršavajte se
  6. Sklapajte kontakte

I najbitnije…

Ne stiditi se postavljati pitanja. Budite kompetentne u svom poslu i truditi se da budete još bolje.equal-pay-day

 

No commentsAdd a comment