Zanimljivo je porediti ljude bogate siromašne, iz dijaspore, iz Bosne i Hercegovine itd. Imam utisak da sve što su države ili ljudi siromašniji, sve se više gleda markirana roba i sve je bitnije da se „vidi“ šta se ima. To se pogotovo „ispoljava“ na djeci.
Polovno nešto kupiti se ne gleda kao ideja reciklaže ili smanjivanje konzuma. Ne to je nešto loše i gleda se malo ponizno.
Valjda ljudi razmišljaju ako već nemaju, trebaju im barem djeca imati. Iako je dijete samo godinu i nema osjećaj za vrijednost stvari.
Djecu razmazimo da sve dobiju…dok su mala. Ako hoće kinderjaje, nutelu, monte, dobiju sve… ako treba čak i svaki dan.
Ali zato rijetko koje dijete ima svoju ušteđevinu u takvim državama ili u siromašnijim familijama.
Obrnuto, oni koji realno gledajući mogu da se rasipaju, to ne rade. Valjda zato i imaju. Dječije stvari čuvaju generacijama da se ne bi morali „bezveze“ trošiti. Veliki dio dječije robe se kupuje kao polovna, jer će dijete ionako za dva mjeseca izrasti a dodatni su kemikalije već isprane pa je zdravije za dijete. Pelene se ionako samo za jednu stvar koriste, bile markirane ili ne, ergo što manje plati za njih itd. Slatkiše dobivaju jedan dan sedmično…da bi se djeci sačuvali zubi. A spontane kupovine stvari poput odjeće ili igračaka djeci, su rijetke, sve se planira po budžetu.
Ali zato je jednom zapadnjaku maltene prosto nezamisljivo da im dijete nema štednu knjižicu na kojoj se mjesečno uplaćuje.
Znači, gdje griješimo?
Pogotovo, ako nemamo novca onda je to valjda još bitnije naučiti dijete da od malena počne razmišljati u šta troši i učiti ga da pametno troši. Djeca su pametna. Pametnija od stariji i nisu (još) ofarbana tuđim idejama.
Koliko sam vidjela već od četvrte, pete godine djeca relativno dobro razumiju stvari. Tako da mi to djeluje kao realno vrijeme da se počne učiti vrijednost novca. Ne u smislu da budu opsjednuti time, nego da se nauče rukovati novcem da im život bude lakši. Da uvijek imaju dovoljno za potrebne stvari, da znaju prioritirati..a ne da uvijek moraju sklapati kraj sa krajem…
Prvu grešku što roditelji često naprave je, da uče da apsolutno ne treba da se radi neki plaćeni posao, nego da se djeca koncentrišu na školu. Njihov strah, zamisao, ideja (zovite to kako hoćete) je da čim osoba dobije novac u ruke izgubi volju za školom.
Zanimljivo, jer pitanje koje treba postaviti je zašto neko misli da jedno isključuje drugo. Možda je čak obratno? Kad rano počne osoba raditi dobije drugi osjećaj za novac i slobodu koji taj novac sa sobom donosi. I naravno sve ovisi od osobe, ko je kakav. I tu treba odgajati djecu tako da ne idu u školu samo zbog budućeg posla, nego da se čak nešto stvarno i nauče o drugim nekim stvarima, nego samo o tome što škola predaje.
Druga greška, treba pustiti djecu da budu prisutna diskusijama o ekonomiji i budućim planovima. Pustiti da i oni imaju pravo na riječ. Poslušajte ih i tretirajte ih kao odrasle osobe u tom trenutku. Ako se dogovarate za odmor pitajte i djecu šta hoće (ako hoće). Ako renovirate po kući možda ih pitati šta oni misle o tome. Učite ih kako osiguranja, štednje, kupovine i sve ostalo funkcioniše.
Treća greška, ne treba samo pričati o ekonomiji kad se nema. Sa djecom možete napraviti budžet po kojem svi u familiji znaju koliko ima novca i za šta ide. Djeca su spremna uzeti dosta odgovornost na sebe. Često imaju interesantne ideje koje možda isprva zvuče smiješne ali kad se bolje razmotre pokažu se pravo dobre. Naravno, ako djeci smetaju neki vaši poroci, klasični primjer su recimo cigare (primjer jer BiH pripada grupi sa procentualno najviše pušača u stanovništvu na svijetu), onda se, iako ste “odrasli”, morate prema tome i ravnati i dogovorati. Ne možete vaš porok gledati kao neko pravo odraslih, nego gledati to kako djeca gledaju. Znači porok na kojem se troši novac. (Da ne bude kao kod nekoliko slučajeva koje poznam da ispuše školarinu djetetu i poslije kukaju kako ne mogu školovati dijete.)
slika preuzeta sa stranice
