Bez obzira koliko neko zaradjuje, dio novca treba ustediti za neke neizvjesne prilike koje zahtijevaju novac, a cesto nam dodju u zivotu. Neki eksperti predlazu da se stedi minimalno dvije mjesecne plate, dok drugi smatraju da je potrebno imati minimalnu ustedjevinu u iznosu jedne godisnje plate. Posebno je bitno ukoliko neko ima niska primanja, da sto prije pocne da stedi.
Stednja treba biti prioritet, a ne nesto sto se ostavlja za kraj da bi se ustedio dio novca koji ostane, jer je tada najvjerovatnije da nece nista ostati za stednju. Ustvari, najbolje je stednju gledati kao placanje za sebe, tj. Uplatu nekog racuna za sebe i stvoriti sebi obavezu i kontinuitet placanja svakog mjeseca. To podsjeca na trening; ako se cesto trenira, to postaje navika i ujedno postajemo istrenirani, za sto su jako bitni kontinuitet i disciplina.
Uvijek se sjetim jedne zene koja ima 85 godina i koja mi je pricala o svom zivotu. Cijeli njen zivot je muz radio i izdrzavao porodicu. Iako je on radio, ona je ipak imala svoj racun za koji muz nije ni znao. Kada god je bila u prilici, stavljala je na racun neki iznos novca, bio to samo dinar ili vise. Naravno, to je radila da njen muz ne sazna, iako je to bilo tesko jer je on znao i racunao svaki dinar, medjutim uspijevala je ostaviti dio novca bilo od poklona za rodjendane ili neke druge prilike. Kasnije u zivotu su stigle prilike kada je njoj i njenoj porodici zatrebao novac koji je ona imala ustedjen. Tada nam je svima pricala kako je bitno ostaviti sa strane sto vise i ne cekati da budemo ovisni o nekome. Svako treba da gradi svoju sigurnost.
Odlicna ti je tema. Stvarno za razmisljanje i praktikovanje 🙂 Ja kad bi ustedila ne znam ti sta ja bi to na kraju potrosila ili dala nekome.
Ali ima i druga vrsta stednje; saljes na ahiretski racun kroz davanje drugima, a garancija ti je Allahovo obecanje da ce te pomoci u svakoj situaciji i naci izlaz.
Npr. moj dido je cijeli zivot stedio. I to ne na banci nego u dzepu. I tako spavao s tim. Necu da bubam cifre ali kontaj da je to debel smotuljak u devizama. I tkao docekao rat i logor. Sve nam izgorilo, ali dido taj smotuljak nosio sa sobom. Kad su nas zarobili dao to nani pa ona drzala kod sebe, i uspjela iznijeti iz logora. ALi vidi vraga; ne smije dido da trois. glad je, nema se, a ne smije da vadi devize, nema sitno! I citav rat nije smio da vadi t i pokazuje. Prvo sto niko nije imao da razmijeni i da usitni, a drugo sto bi ga neko garantovano ubio za tolike pare pored tolike gladi. I tako zavrsi rat i mi tek prodisasmo i pocesmo pomalo sitnit. Eto…pa ti stedi. Najbolje je davati drugima, pa kad dodje vrijeme da ti treba onda ti svi uzvrate iako ne trazis niti ocekujes. Potpomaganje, zajednistvo, dobrota, pokloni, iskrenost bez interesa i td. Ali malo je toga danas. Ako si i dobar koriste te.
Helem treba stedit, stvarno treba. Ja bi, da mogu rado. Ako pocnem opet kad dodje ljeto potrosit cu hodajuci. Ali barem stvarati naviku…
Hvala, I nama je tema zanimljiva.
Kad novac ustedite uvijek ima nesto u sto se da uloziti bilo to pomoci djeci u skolovanju ili kupiti sebi nesto sto te cini sretnom. Ili jednostavno imate novac u slucaju da vam zatreba a i to je vrsta slobode.
Sto se tice davanja slazemo se. Kad nekom treba pomoc ljudska je duznost pomoci ali treba razlikovati pomoc od financiranja. Jedno je za insana dobro, a drugo nikome ne valja.
Uglavnom, zelimo vam mnogo srece sa vasom stednjom i stvaranjem navike 🙂
Hvala na komentaru
I ja sam odlucila da stedim, pa makar i pomalo 😀
Sretno 😀
Nisu slagali kad su rekli markica po markica, sto jedna markica. A u mene fening po fenig cvancika 😀