Bez obzira koliko neko zaradjuje, dio novca treba ustediti za neke neizvjesne prilike koje zahtijevaju novac, a cesto nam dodju u zivotu. Neki eksperti predlazu da se stedi minimalno dvije mjesecne plate, dok drugi smatraju da je potrebno imati minimalnu ustedjevinu u iznosu jedne godisnje plate. Posebno je bitno ukoliko neko ima niska primanja, da sto prije pocne da stedi.

Stednja treba biti prioritet, a ne nesto sto se ostavlja za kraj da bi se ustedio dio novca koji ostane, jer je tada najvjerovatnije da nece nista ostati za stednju. Ustvari, najbolje je stednju gledati kao placanje za sebe, tj. Uplatu nekog racuna za sebe i stvoriti sebi obavezu i kontinuitet placanja svakog mjeseca. To podsjeca na trening; ako se cesto trenira, to postaje navika i ujedno postajemo istrenirani, za sto su jako bitni kontinuitet i disciplina.

Uvijek se sjetim jedne zene koja ima 85 godina i koja mi je pricala o svom zivotu. Cijeli njen zivot je muz radio i izdrzavao porodicu. Iako je on radio, ona je ipak imala svoj racun za koji muz nije ni znao. Kada god je bila u prilici, stavljala je na racun neki iznos novca, bio to samo dinar ili vise. Naravno, to je radila da njen muz ne sazna, iako je to bilo tesko jer je on znao i racunao svaki dinar, medjutim uspijevala je ostaviti dio novca bilo od poklona za rodjendane ili neke druge prilike. Kasnije u zivotu su stigle prilike kada je njoj i njenoj porodici zatrebao novac koji je ona imala ustedjen. Tada nam je svima pricala kako je bitno ostaviti sa strane sto vise i ne cekati da budemo ovisni o nekome. Svako treba da gradi svoju sigurnost.